Dječak koji je sjedio do mene u klupi je to vidio. Tada je on ustao iz klupe i otišao do učiteljice te joj šapnuo na uho šta mi se desilo. U tim trenutcima željela sam od stida da umrem, bila sam dijete ali sam znala da će mi se svi smijati. Međutim, učiteljica je tada rekla da svi izađemo u dvorište da se igramo što su sva djeca sa oduševljenjem prihvatila. Svi su izašli osim mene, sjećam se sjedila sam u klupi i gledala u patos.
Da skratim, učiteljica i taj tada nepoznati dječak su me spasili velike sramote, nikada niko nije saznao za ovo što mi se dogodilo. Danas imam 42 godina i samo ću za kraj reći da je taj tada nepoznati dječak već 20 godina moj muž. Možete zamisliti koliko sam sretna pored njega…
No comments:
Post a Comment